Kralj slikara

Na početku blistave umjetničke karijere mladi se Juan Miró suočio s pomalo zluradim komentarom o jednoj njegovoj slici koji je izrekao stanoviti kolega i prijatelj. „Ako je ovo slika, onda sam ja Velázquez“, glasio je spomenuti komentar. Stotinjak godina poslije autor te usporedbe zacijelo bi ostao šokiran već i samom mogućnošću da velebna Miróova retrospektiva bude organizirana istodobno i u istome gradu sa senzacionalnom izložbom ni manje ni više nego čovjeka na čije se ime drsko udostojio pozvati. A baš će se, kao nekom zgodnom ironijom sudbine, to i ostvariti. Mjesto radnje je Beč, a muzejski prostori – kultna Albertina (Miró) i jednako znamenit Kunsthistorisches Museum (Velázquez) – koji su nam omogućili uvid u doista bitne dijelove opusa dvojice slikarskih velikana s Iberskog poluotoka međusobno su, štoviše, udaljeni ne više od desetak minuta lagane šetnje. Zajedno s uzorno priređenom izložbom Alberta Giacomettija u Leopold Museumu, Toulouse-Lautrecovom retrospektivom postavljenom u Kunstforumu te ipak nešto manje uspjelom kustoskom koncepcijom pod naslovom Blue Times u Kunsthalleu – spomenuo sam tek najrazvikaniji dio cjelokupne ponude – austrijska metropola s punim pravom pretendira na laskavu titulu trenutačno najprivlačnijega europskog likovnoumjetničkog odredišta.

Povijest će, dakle, pokazati kako je Miróov prijatelj te davne 1918. u osnovi izgovorio neprijepornu bedastoću. Pa ipak, njegov izbor upravo Velázqueza kao sinonima za neke najviše i gotovo nedostižne slikarske vrijednosti bio je višestruko utemeljen te nipošto slučajan. Velázquez je tada, naime, već uvelike uživao kraljevski status među slikarima, tradicionalističkim i modernističkim podjednako.

Venera pred ogledalom, 1647–51.

Ekscentrični egocentrik Salvador Dalí volio je, primjerice, sastavljati rang-liste najslavnijih svjetskih slikara, pri čemu bi, dakako, sama sebe pozicionirao u sam vrh, među prvih nekoliko imena i ispred Picassa. U sam vrh, ali ne i na njega; to mjesto po Dalíju bilo je, naime, rezervirano za Velázqueza. Velikom majstoru, osobito njegovu remek-djelu Las Meninas iz madridskoga muzeja Prado, divio se i Picasso. U nastojanju da pronikne u magiju složenih kompozicijskih silnica odnosno prostornih odnosa što ih je Velázquez uspio doista maestralno ostvariti u toj znamenitoj slici, on će sredinom prošloga stoljeća svoj osobni slikarski pogled na Las Meninas iskazati u više od četrdeset različitih varijacija. Neki će stručnjaci, najvjerojatnije opravdano, u tome prepoznati Picassovu probuđenu potrebu za intenzivnim samopropitivanjem. A nekako istodobno s Picassovim, Velázquez dospijeva u središte zanimanja Francisa Bacona. Najveći britanski slikar 20. stoljeća više će od dvije godine biti opčinjen Velázquezovom slikom Portret Inocenta X, ustrajući pritom kako je riječ o jednoj od najvažnijih slika u cjelokupnoj povijesti slikarstva. U svojoj (re)interpretaciji Bacon je lukavo i pronicavo papino lice preobrazio u užasni krik, ruke koje opušteno počivaju na za njih predviđenim naslonima dramatično su zgrčene te djeluju kao da su okovane, a crvenu boju kape i tunike što se virtuozno nabiru zahvaljujući naizmjeničnom prožimanju iskričavo svijetlih i duboko zatamnjenih površina zamijenit će nelagodna ljubičasta s jasnim i uglavnom okomito orijentiranim proplamsajima žutila i crnila. Ukratko, Bacon kao da nas želi upozoriti kako je tron poglavara Papinske Države u trenu i iznenada poprimio karakteristike električne stolice. Iz svega proizlazi kako čuveni modernistički autori, uključujući i neke nekadašnje predstavnike historijskih avangardi, u djelima slikarskoga maga iz Seville nipošto nisu pronalazili povode za inače nerijetko omiljene im umjetničke provokacije, već, naprotiv, uvijek nove poticaje za izučavanje i osvježavanje vlastitih slikarskih promišljanja. Oni, na stanovit način, s njime – da se malo poslužim terminima Dubravke Oraić Tolić – uvijek vode nadasve plodan citatni dijalog, a ne citatnu polemiku.

Demokrit, 1629.

Svakodnevica i mitologija

Na Velázquezovoj izložbi u bečkome Kunsthistorisches Museumu nema spomenute slike Las Meninas, od koje je prikazana samo reprodukcija, kao ni Portreta Inocenta X. Također, izostala je i znamenita Predaje Brede. Ali bilo bi doista nepravedno odveć cjepidlačiti; podatak da su organizatori izložbe uspjeli sakupiti četrdesetak majstorovih slika, među kojima se nalaze i superatrakcije Venera ispred ogledala (Rokeby Venus), Princ Baltasar Carlos na konju, Vulkanova kovačnica, Vodonoša, Poklonstvo kraljeva, Seljaci za stolom (El Almuerzo) ili pak Demokrit, da spomenem tek neke, već sam po sebi zavređuje oduševljenje i divljenje.

Kako uopće pristupiti izložbi? Iako je koncipirana posve logično, na način svojevrsne kombinacije osnovnih tematskih i kronoloških odrednica, ipak njome valja proći barem dva, a ukoliko se ima dovoljno vremena, i tri puta. U tom bi slučaju prvi obilazak komotno mogao biti ubrzan i površan. Zanimljivo je, naime, kako već i pri takvu gledanju u oči odmah upada važna karakteristika Velázquezova slikarstva. Ključna riječ u tom smislu bila bi elegancija. Upravo je nevjerojatno u kolikoj mjeri Velázquezove kompozicije zrače elegancijom, bez obzira prikazuje li portrete, prizore iz svakodnevice ili pak nešto iz religijske odnosno mitološke tematike. To je elegancija blago teatralnih – nipošto izvještačenih – gesti, poza ili naprosto tikova na licu.

Kod Velázqueza i najdinamičniji će prizori poput konja u propinjanju sadržavati dašak otmjene, a istodobno prirodne suzdržanosti. On je duboko razumijevao umjetnost Tiziana, Tintoretta, Veronesea, Rafaela i Michelangela, čija će djela imati prilike itekako dobro proučiti tijekom dva boravka u Italiji. Isto tako, bio je svjestan genijalnosti svoga starijeg suvremenika Rubensa. A sve to razumijevanje vodit će ga izgradnji vlastita izričaja, svojevrsnoj novoj sintezi kod koje neće biti ni najmanjih naznaka bilo kakva eklekticizma.

Novo svjetlo na starog majstora

Pažljivije razgledavanje izložbe – osobito ukoliko se pritom konzultira katalog gdje se nalazi i nadasve stručan esej O Velázquezovoj kasnoj slikarskoj tehnici iz pera Elke Oberthaler i Monike Strolz – u određenoj nam pak mjeri omogućava da makar i donekle osvijestimo osnovne karakteristike majstorove specifične tehnike, odnosno njegove „podcrteže“ i „slikarske skečeve“, kako ih autorice teksta nazivaju. Općenito, obilan dvojezični (njemački i engleski) katalog sadržava izvanredne studije međunarodnoga tima stručnjaka što su ga, uz dvije već spomenute autorice, činili Sylvia Ferino-Pagden, Dawson W. Carr, Javier Portús Pérez, Gabriele Finaldi, Stefan Albl i Gudrun Swoboda. Zahvaljujući njima Velázquezovo stvaralaštvo, kao i njegov životni put, osvijetljeni su na moderan i cjelovit način, pa se može ustvrditi kako izložba u Kunsthistorisches Museumu uspješno sintetizira i prezentira doista najnovije spoznaje do kojih je struka uspjela doći u izučavanju onoga što nam je kralj slikara svima ostavio u nasljeđe.

Beč nije daleko. Valja ga posjetiti i doživjeti prekrasnu liniju blijedih Venerinih leđa koja, ujedinjena s plavo-bijelom posteljom, zacijelo tvore jedan od ljepših kolorističko-tonskih trozvuka cjelokupnoga baroknog slikarstva. Božica na sebi nema nakita, a njezino mitološko podrijetlo razotkriva tek mali Amor sa zrcalom. Iza krilatoga dječačića širi se pak teški crveni zastor. Svojim položajem sam zastor na genijalan način ističe zavodljiv ritam Venerina tijela. A tu je i zrcalo sa zamućenim odrazom lijepoga lica. Zahvaljujući njemu božica je svjesna moguće promatračeve nazočnosti. A zar je uopće potrebno, barem kada je Velázquez u pitanju, isticati važnost toga predmeta? A na izložbi možemo se izbliza suočiti i s vrckavim Demokritovim pogledom, osjetiti suzdržanu i dostojanstvenu dinamiku Poklonstva kraljeva, pokušati odgonetnuti – najvjerojatnije bezuspješno – slikarsku tajnu čaše u Vodonoši, pratiti stasanje mlade infante Margarite, zaviriti u kovačnicu boga Vulkana u krajnje nezgodnu trenutku dok mu Apolon saopćava da ga supruga Venera vara s Marsom... Ta slika, usput rečeno, izniman je spoj idealizma i realizma. Beč, kako rekoh, nije daleko, a vremena srećom još ima.